Poučne pričeZabava

Životna priča: I tako sam ja dosla na svijet 1988. godine u cudnu, veoma cudu porodicu koja se sastojala od veoma starog oca, veoma bolesne majke i njeno dvoje djece mog polubrata i moje polusestre.

Životna priča:

I tako sam ja dosla na svijet 1988. godine u cudnu, veoma cudu porodicu koja se sastojala od veoma starog oca, veoma bolesne majke i njeno dvoje djece mog polubrata i moje polusestre.

maedchen

I tako sam ja dosla na svijet 1988. godine u cudnu, veoma cudu porodicu koja se sastojala od veoma starog oca, veoma bolesne majke i njeno dvoje djece mog polubrata i moje polusestre. Negdje vec na pocetku 1989. (rodjena sam u decembru) sestra mi se udala za jednog najobicnijeg papka i sa njim rodila sina. Kako je njen muz zaostali neinformisani pa rekla bih degenerik (kojem najbolje ide da po noci krade ljude, a po danu moli Boga da mu oprosti) nisu uradili krvne analize ni testove nego su odmah dobili dijete koje je umrlo od neke nasljedne bolesti.

Mali se rodio kada je meni bilo sest mjeseci, a umro je nepunih godinu dana kasnije. Iako po preporuci doktora moja sestra nije smjela da ima djecu sljedecih pet godina, ona je odmah ostala trudna sa curicom, koja je zahvaljujuci njihovoj nestrpljivosti rodjena gluhonijema. Tako je dosla kobna 1992. godina.Brata je moj otac da ne ide u vojsku poslao da radi u policiji da bi mu spasio zivot.

Moj zet je bio u vojsci, a moj otac je za tako nesto bio prestar. Zadnjim konvojem smo sestra, njena curica, moja majka i ja pobjegle za Hrvatsku gdje smo imali kucu, opet zahvaljujuci bogatstvu moga oca. Tu smo bile pune dvije godine. Zivjeli smo mnogo bolje nego oni koji su ostali ovdje (moj tata je sve godine rata proveo u Sarajevu), ali smo ipak zivjele tesko. Mala sestrina je bila gluhonijema i bilo je veoma tesko s njom. Sama sam bila malo djete, a mama mi je stalno bila bolesna i po kemoterapijama. Iako je bila operisana rak se vratio. Za vrijeme boravka u Hrvatskoj vrlo cesto smo isle u Rijeku kod tatine sestre gdje je mama primala kemoterapiju.

To je bilo jedino mjesto na svijetu gdje sam ja bila sretna. Tu su me svi voljeli. Moja tetka je vec tada bila stara nana (sada joj je 90 godina), ali je zivjela sa kcerkom, zetom i unukama koje su tada bile djevojke. Vodile su me svugdje, isle smo na Krk, naucile me plivati, kupovale mi igracke i odjecu i iskreno voljele. Nakon dvije godine provedene u izbjeglistvu vratile smo se Sarajevo. Naravno preko aerodroma. Nakon pune dvije godine opet sam vidjela oca. Uspjela sam osjetiti rat i sve ono sto on nosi sa sobom.

Sreca, to nije dugo trajalo jer smo dosle na samom kraju tog uzasa koji se dogadjao u mom rodnom gradu. Brat se ozenio jos dok smo mi bili u Hrvatskoj i dobio sina. Opet sam bila tetka (sa pet godina). Mamina bolest se sve vise pogorsavala. Sjecam se kada sam je zadnji put vidjela, stvarno je lose izgledala. Ja sam zavrsavala drugi razred osnovne skole. Bio je ljetni raspust i poslali su me tetki u Rijeku. U avgustu 1998. godine po mene su dosli tata, brat i sestra i rekli mi kako mi je mama umrla. Vec sutra smo bili na putu za Sarajevo.

plac

Tata, moji brat i sestra i ja. Tetka je takodjer krenula sa nama. Tuzna je to bila godina, veoma tuzna. Nakon sahrane i tevhida trebalo se vratiti u djacke klupe, pogledati svu onu nasmijanu i sretnu djecu i gledati kako me oni gledaju sa sazaljenjem. Trebalo je gledati kako njihove majke dolaze po njih u skolu i grle ih i ljube, kako se raduju izletima, rodjendanima, svemu onome sto ja vise nikada nisam mogla imati. Trebalo je prezivjeti sve praznike kada djeca svojim majkama pisu cestitke i kupuju nepotrebne poklone, a ja nisam imala kome. Ja nikome nisam mogla reci “mama”. Tetka je tu godinu i nekoliko sljedecih ostala zivjeti sa nama…

Tags

POVEZANE OBJAVE

Back to top button
Close